Baveći se vladavinom Aleksandra Vučića, kritičari se prečesto usredsređuju na njegovu ličnost i simboličko i verbalno nasilje koje on svojom retorikom i političkim djelovanjem podstiče i proizvodi.

Tačno je da je on uzdigao agresivnost prema političkim protivnicima do obavezne mjere ponašanja ne samo za sebe već i za cijelu naprednjačku hijerarhiju. Pri tome je politička kultura manipulacije, svjesnog generisanja neistina, prećutkivanja bitnog i kampanjskog usmjeravanja pažnje na nebitno itd. postala rutinska tehnika vladanja.

Svi koji su se usudili da ga javno kritikuju, osjetili su na ovaj ili onaj način odmazdu. Još Volter je znao: Ako želiš da otkriješ ko ima vlast nad tobom, otkrij koga ne smiješ da kritikuješ.

Međutim, ta tehnika ne bi mogla da obezbijedi uspješnu samodržačku vladavinu da ne stoji na još dva stuba – na strukturnom i kulturnom nasilju, te da nije poduprta tehnikama dominacije i propagande.

Johan Galtung, norveški sociolog koji je preminuo februara ove godine, saosnivač Instituta za istraživanje mira iz Osla, napravio je model po kojem se nasilje generiše u trouglu ličnog, strukturnog i kulturnog nasilja.

Strukturno nasilje u Srbiji

Prema Galtungu je strukturno nasilje „ograničavanje temeljnih ljudskih potreba ili, uopšteno rečeno, života, koje realan stepen zadovoljavanja tih potreba smanjuje ispod onoga što bi potencijalno bilo moguće".

Diskriminacija – nejednako tretiranje jednakih ljudi – srž je strukturnog nasilja. U društvu ogrezlom u korupciju, u takozvanom rođačko-burazerskom sistemu i partokratiji, postoje privilegovani i deprivilegovani.

Bez obzira da li se radi o konkursu za radno mjesto u siromašnoj opštini na jugu ili o dodjeli građevinskog zemljišta na elitnim lokacijama u prijestonici, da navedemo samo dva primjera, partijska knjižica uz poznavanje pravih ljudi na pravom mjestu jesu osnovni kriterijumi za uspjeh. Zato u opštinskim službama i po cijeloj državnoj hijerarhiji imate veliki broj podobnih sa lako stečenim diplomama privatnih ustanova, dok najsposobniji na diskriminaciju odgovaraju odlaskom u inostranstvo ili zapošljavanjem u stranim kompanijama. Ova političko-nepotistička segregacija jeste jedan od najmoćnijih mehanizama vladanja i ta diskriminatorska praksa kao strukturno nasilje predstavlja metod stalnog povećavanja ucjenjivačkog potencijala vlasti.

Kulturno nasilje sa ciljem ideološke legitimacije postojećih odnosa moći vrše u ime vlasti oni javni radnici – Gramši ih je nazvao „organski intelektualci" – kojima je dozvoljeno da u aparatima kulturne hegemonije nesmetano dominiraju i šire svoje stavove. Samo što bi čak i Gramšiju bilo teško da zamisli galeriju likova iz „Ćirilice" Milorada Marića. 

Eksplicitni nacionalizam i implicitni šovinizam se podvode pod rodoljubni kišobran. Ta vrsta kulturnog nasilja zapravo preusmjerava pažnju pojedinca sa sopstvenog položaja u društvu na „neprijatelja" kojeg se po potrebi nanišani. Jednom su to „Šiptari", drugi put „autošovinisti" treći put LGBT. pa „kolektivni Zapad". Povećanje netrpeljivosti prema „neprijateljima" smanjuje kritički potencijal spram vlasti koja „brani zemlju od neprijatelja". Upravljanje nacionalizmom je prije svega tehnika socijalne anestezije.

Partijska knjižica kao socijalni kapital

Socijalni kapital prema Pjeru Burdjeu jeste jedan od odlučujućih činilaca za naš društveni status. Ako naša premreženost u društvu ne zavisi od naših komunikacionih sposobnosti, obrazovanja, profesionalnog ugleda pa ni od ekonomske potentnosti već od odnosa prema vlasti onda je poželjni socijalni kapital u vidu partijske knjižice, zapravo suspendovao naš ekonomski, kulturni i simbolički kapital.

Protokom vremena takav diskriminatorski sistem dominacije jednog elementa socijalnog kapitala – ispravne stranačke pripadnosti – nad svim drugim elementima dovode do teških devijacija u društvu.

Partijska knjižica počinje da proizvodi i ekonomski i kulturni i simbolički kapital – nezavisno od stvarnih vještina pojedinca, od njegovog obrazovanja i ugleda.

Budući da je tako stečeni društveni ugled nastao iz strukturnog nasilja – protežiranja podobnih i upodobljenih i diskvalifikovanja nepodobnih i neupodobljenih – on se može nazvati lažnim društvenim ugledom. Takav pseudoprestiž iluziju o sebi održava samo na osnovu još jedne metode nasilne vladavine – na osnovu medijske manipulacije. Mikrofonima i kamerama koji dobacuju u dubinu i širinu nacije imaju pristup samo provjereni lojalisti, nosioci stranačkog kulturnog i simboličkog kapitala.

Problem je u tome što podijeljeno društvo i zarobljene institucije nemaju načina da promijene društvenu poziciju lažnih uglednika koji su najčešće čak i svoj realni ekonomski kapital stekli na osnovu političke diskriminacije boljih od sebe – te na osnovu lažnog kulturnog i simboličkog kapitala.

Tehnike dominacije

Sociologija je odavno opisala tehnike dominacije, zapravo tehnike vladavine nad grupama koje želite da držite u potčinjenom položaju. Norveška sociološkinja Berit Os je navela sljedeće tehnike: Ignorisanje, ismijavanje, uskraćivanje informacije, slanje oprečnih poruka, nametanje krivice i stida, prijetnja.

Pođimo od očiglednog. Političar može svoju dominaciju da pokaže ignorisanjem novinara iz redakcija nenaklonjenih vlasti. Ili ignorisanjem podignute ruke u skupštini – kada opozicioni poslanik želi da iskoristi pravo na repliku. Veliki broj primjera bi naškodio tekstu, ali svako ko je u posljednjih nekoliko godina živio u Srbiji ili prati zbivanja u zemlji sjetiće se mnoštva sličnih situacija.

Za ismijavanje kao tehniku dominacije valja pogledati bilo koji od maratonskih javnih nastupa predsjednika Srbije. On redovno ismijava otsutne političke protivnike pokazujući milionskoj televizijskoj publici svoju dominaciju. Nije slučajno što se Aleksandar Vučić ne upušta u televizijske duele. U njima bi i on mogao ispasti smiješan.

Uskraćivanje relevantnih informacija opoziciji i javnosti o nizu afera, tenderima bez javnog konkursa, važnim međunarodnim ugovorima prekrivenim smokvinim listom „državne tajne", vlast tretira relevantne informacije kao sredstvo obezbjeđivanja sopstvene vladavine, a ne kao dobro od javnog interesa. Problem je što je u taj vrtlog ćutanja o bitnom i beskonačnog brbljanja o manje bitnom uvukla i sve institucije.

Slanje oprečnih poruka takođe se može evidentirati kao tehnika dominacije koju dosljedno primjenjuje vlast. Kada predsjednik na pitanje zašto nije održao riječ kaže „ja to nikada nisam rekao", mada jeste, može biti siguran da će šteta biti mala. Snimak koji dokazuje da je to neistina emitovaće samo kritičke medijske kuće koje su u manjini. Većina njegove ciljne grupe nikada neće vidjeti reprizu snimka prekršenog obećanja. Povjerovaće mu da obećanje nikad nije dao, mada je prije izvjesnog vremena sopstvenim ušima čula da je nešto obećao, a sada to negira.

Za nametanje krivice i stida kao tehniku dominacije postoji toliko primjera da bi ih bilo zamorno nabrajati. „Sram vas bilo", „izdajnici", „lopovi", su postale toliko standardne etikete da skoro nikoga više i ne uzbuđuju. Prijetnje kao tehnika dominacije postale su takođe dio svakodnevnog toksičnog političkog i medijskog života.

Retorika vanrednog stanja

Mada je zapravo besmisleno da se tvrdi kako su druga i treća decenija novog milenijuma svojevrsni povratak devedesetih, postoje posljedice u društvu čiji korijen valja tražiti u devetoj deceniji prošlog vijeka. Jedna od tih posljedica je mogućnost reaktiviranja devedesetih kao kolektivne traume. To je postala jedna od redovnih tehnika vladavine.

Irsko-britanski političar i filozof Edmund Berk je još u 18. vijeku to formulisao ovako: „Ni jedna emocija ne oduzima duhu njegovu sposobnost djelovanja i mišljenja kao strah". Generalno ime te traume su Kosovo i sa njim povezane bombe i rakete koje su avioni NATO-a 1999. istovarali nad Srbijom. Oko tog jezgra su se okupile i pridružene prekodrinske ratne traume devedesetih, od Oluje do Srebrenice kao neželjenog žižnog mjesta „srpske krivice".

Onaj ko umije da svira na toj klavijaturi – a vlast na čelu sa Vučićem od 2012. pokazuje da umije – obnavljanjem straha parališe sposobnost mišljenja i djelovanja širokih narodnih masa. Pritom se poslijeratno razdoblje tretira zapravo kao ratno, ili u najmanju ruku kao razdoblje permanentnog vanrednog stanja.

Medijskom sinhronizacijom emocija – do iznemoglosti ponavljanom porukom da nam uzimaju sveto Kosovo, da nam nameću kolektivnu krivicu za Srebrenicu – prosječan Srbin dovodi se do stanja identitetnog grča. Onda mu se nudi lijek – sabornost pod naprednjacima, i iscjelitelj, pravedni borac protiv nadmoćne nepravde, Aleksandar Vučić.

Ovdje valja podsjetiti na osnovne principe ratne propagande koji se u srpskim štampanim i elektronskim tabloidnim medijima, te prigodno i u retorici vlasti, koriste sve do danas.

Te principe je još 1928. prvi formulisao britanski aristokrata i pacifista Artur Ponsonbi u knjizi Ratna propaganda, a sistematizovala ih je belgijska istoričarka Ana Moreli prije više od dvije decenije. Principi glase: Mi ne želimo rat. Protivnički tabor snosi odgovornost. Vođa protivnika je đavo. Borimo se za dobru stvar. Protivnik upotrebljava nedozvoljeno oružje. Protivnik namjerno čini užase, mi samo slučajno. Naši gubici su mali, protivnički enormni. Umjetnici i intelektualci podržavaju našu stvar. Naša misija je sveta. Izdajnik je, ko dovede u pitanje naše izvještavanje.

Ne samo da na osnovu ovih principa možemo da prepoznamo na čiju stranu su se svrstali pojedini mediji u slučaju ratova u Ukrajini i Pojasu Gaze. Mi smo u stanju da vidimo izrazite elemente mirnodopski modifikovane ratne propagande u retorici vlasti u Srbiji i njenim postupcima prema političkim protivnicima.

Korijen problema

Stalno podgrijevajući mentalitet opsadnog stanja, sinhronizujući strah miliona ljudi od gubitka i od krivice, naduvavajući i proizvodeći konflikte u unutrašnjosti i prema spolja, podižući tenziju, vladajuće strukture u stalnom predizbornom modusu insceniraju politiku kao ratište bez mrtvih, ali sa mnogo poniženih i simbolički ubijenih.

Društvo je izmanipulisano jednostranim izvještavanjem, podeljeno strukturnim nasiljem i rigidnim tehnikama dominacije, sinhronizacijom strahova i njihovom instrumentalizacijom. „Nikada se ne laže toliko kao uoči izbora, za vrijeme rata i poslije lova” – izreka je koja se pripisuje Bizmarku.

Još tada, u 19. vijeku bio je moguć zaključak, da političar koji želi nekažnjeno da priča lovačke priče, mora da ima stalno predizborno ili ratno stanje.

Čini mi se da je u našem slučaju zbog količine neistina u opticaju kvantitet već dijalektički prešao u kvalitet. Vladajuća kasta izgleda umije i da povjeruje u svoje laži. Hana Arent je rekla da je samozavaravanje najopasnija forma laži. Balzak bi se složio: „Ko mnogo priča, na kraju povjeruje u ono što kaže".

Ali trenutni problem društvene normalizacije verbalnog nasilništva, laži, agresivnosti mnogo je veći nego što mislimo. To je planetarni problem u eri „postistine", u vremenu zatvorenih virtuelnih odaja odjeka i autoreferencijalnih mjehurova na društevim mrežama u kojima se već odlučujuće oblikuje svijest mnogih od nas.

Samo što je Srbija još od devedesetih imala dobro pripremljen teren za globalne trendove. Iz svijeta je ponovo mnogo brže, i sa većom radošću, uvezla bolest nego lijek. 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Njemački ministar obrane Boris Pistorius i njegov francuski kolega Sebastian Lecornu su sa očitim olakšanjem izašli pred novinare kako bi objavili slogu u zajedničkom razvoju i proizvodnji Main Ground Combat System (MGCS), dakle tenku budućnosti.

Razvoj oklopnog vozila budućnosti je postala velika i skupa potreba: u Prvom svjetskom ratu su još bili novost kojim je okončan beznadni rovovski rat, Drugi svjetski rat je već bio „rat tenkova". Ali koliko god da se od onda razvijao oklop, pogon i naoružanje u već izuzetno složen ratni stroj, novi vojni sukobi i prije svega rat u Ukrajini su pokazali kako je „običan" tenk stvar prošlosti. On je prevelika meta protivniku i čak uz najbolji oklop, tu je već čitav spektar pješačkog oružja koje će moći zaustaviti i tenk vrijedan tridesetak milijuna eura –oliko na primjer košta jedan Leopard 2.

Budućnost tenkova

Zato i francuski ministar obrane Lecornu prilikom potpisivanja sporazuma kaže: „Tu se ne radi toliko o tenku budućnosti, nego o budućnosti tenkova". I njemački ministar Pistorius kaže: „Tu se radi o nečem posve novom." Europski MGCS će biti tek zapovjedna platforma čitavog niza oružanih sustava –a zemlji i u zraku koji će i bez posade biti umreženi i zajednički djelovati. Ministri su objavili svoj cilj da „2040. imamo zajednički tenk, jer uopće uzevši, imamo i zajedničkog neprijatelja i moramo zajedno vježbati", kaže francuski ministar. Njegov njemački kolega dodaje: „sa MGCS želimo postići jasan kvalitativni skok u našim sposobnostima obrane i naših zemalja i čitavog obrambenog saveza."

Ma koliko bila jasna potreba stvaranja takvog oružanog sustava, o tome se priča već desetljećima, a još prije više od deset godina, 2012. je i potpisan dogovor o njemačko-francuskom razvoju MGCS. No to je ostalo manje ili više mrtvo slovo na papiru, jer su tu i sasvim konkretni interesi glavnih proizvođača s obje strane, njemačkog Rheinmetall i francuskog KNDS, objašnjava Gaspard Schnitzler iz pariškog instituta IRIS za postaju ARD.

Najprije, njemački proizvođač vjeruje kako s tenkom Leopard ima tenk koji bi uz dodatke mogao biti i zajednički, europski oružani sustav i tu francuska strana ne želi biti ostavljena po strani u unosnim poslovima istraživanja i razvoja. S druge strane, Francuska hitno treba novi tenk: čak ni Ukrajina se nije previše trudila dobiti i francuski tenk Leclerc koji će najkasnije 2035. u staro željezo.

Države će biti kupci

No isto tako se već kod, također već potpisanog i dogovorenog projekta zajedničkog borbenog aviona FCAS pokazalo kako tu obje strane imaju svoje računice, a već i kod prethodnika, aviona Eurofighter je europske partnere do ludila dovela izbirljivost Njemačke, kome će prodati oružje koje se proizvodi i u Njemačkoj.

Jer i proizvođači oružja, baš kao i svi drugi najprije moraju gledati gdje će naći tržište za svoj proizvod – upravo je u tome bitna razlika netom potpisanog sporazuma. Tu su i Pariz i Berlin najavili narudžbu značajnog broja novih tenkova gdje će se i tvornicama isplatiti primiti se posla. Uz mnogo natezanja je dogovoreno i koja strana će što razvijati: Njemačka će voditi razvoj samog trupa i navigacije, baš kao i sustav obrane tenka, uključujući i obranu od bespilotnih letjelica. Francuska će prije svega voditi razvoj senzorike i sekundarnog naoružanja –a primjer vođenim projektilima.

Glavno naoružanje –radicionalno je to top, će se još zajednički ispitati, kakve osobine uopće treba imati i prema tome će se onda razvijati i čitava kupola tenka. Zajedno je predviđen razvoj i komunikacijske opreme, simulacijskog okoliša, baš kao i podrška, logistika i infrastruktura proizvodnje i servisiranja.

Ministri vjeruju kako bi u tom projektu mogle sudjelovati i druge zemlje Europe, a određeni su i razmjerno konkretni rokovi: već do kraja godine bi se trebao složiti konačan i detaljan ugovor kojeg sljedeće godine trebaju prihvatiti parlamenti obje zemlje. Jer 2040. bi prvi tenkovi budućnosti već trebali doći u vojarne obje zemlje.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nova demokratska država, Južnoaftička Republika, bila je puna euforije na prvim slobodnim izborima 1994. godine. Ljudi su satima stojali u redovima da bi glasali. Duh optimizma pratio je Nelsona Mandelu, koji je izabran za predsjednika poslije 27 godina provedenih u zatvoru.

Afrički nacionalni kongres (ANC), Mandelina politička partija i bivši pokret protiv aparthejda, i danas vlada, ali gledajući unazad na proteklih 30 godina u „zemlji nade", stanje je otrežnjavajuće: ekonomija je u lošem stanju, društvo je podijeljeno po rasnim linijama, a ljudi se ne osjećaju shvaćenim od strane svojih političara.

Jaz između bogatih i siromašnih takođe raste – iako je jedna od centralnih briga vlade ANC, kada je stupila na dužnost bila je prevazilaženje ovog jaza i stvaranje jednakih mogućnosti za sve. Frustracija zbog ovog propalog sna je duboka.

Međutim, postoje i važna dostignuća. Fredson Guilengue, programski direktor za Južnoafričku Republiku u Fondaciji Roza Luksemburg u Johanesburgu, ističe njih nekoliko:

„Uspjeli smo da uvedemo jedan od najprogresivnijih ustava na svijetu, uspostavimo nezavisno pravosuđe, postignemo slobodu štampe i stvorimo uslove za slobodne i poštene izbore", kaže Guilengue u intervjuu za DW. On takođe pominje prava LGBTQ osoba, prošireno obrazovanje - i veći pristup električnoj energiji, stambenom prostoru i socijalnim uslugama za siromašne.

Na primjer, ustav demokratske Južnoafričke Republike bio je prvi u svijetu koji je zabranio diskriminaciju zbog seksualne orijentacije. Država je 2006. godine postala peta država na svijetu i prva država u Africi koja je dozvolila istopolne brakove.

Korumpirani interesi

Štaviše, Južnoafrička Republika i dalje ima snažno i aktivno građansko društvo koje glasno zastupa svoja prava. Međutim, posljednjih godina zemlja je patila zbog interne dinamike unutar ANC-a. Borba za vlast i korumpirani interesi su više puta vraćali zemlju unazad.

Posljedice: svakodnevni nestanci struje – koje izaziva državni snabdjevač električnom energijom "Eskom", koji grca u korupciji i dugovima - zatim visoka nezaposlenost, kriminal i siromaštvo, rastući troškovi života...

Prema mišljenju Guilengueu, nezaposlenost mladih – skoro svaka druga mlada osoba mlađa od 34 godine smatra se nezaposlenom – dodatno podstiče društvenu nestabilnost. Razlog: ta činjenica pojačava osjećaj da stranci oduzimaju malobrojna raspoloživa radna mjesta domaćima.

Razočaranje politikom

Vladajuća stranka je tokom godina stalno gubila povjerenje. ANC bi mogao da padne prvi put ispod cenzusa od 50 odsto na izborima u maju - na kojima se predsjednik Siril Ramafosa kandiduje drugi put.

Ekonomski analitičar Daniel Silke tvrdi da postoji duboko razočaranje zbog nesposobnosti oslobodilačke stranke. Ona „nije u stanju da održi etičke standarde koje je postavio Nelson Mandela“, kaže Silke za DW.

Južnoafrikanci su ljuti na rukovodstvo što je protraćilo priliku da odvede Južoafričku Republiku u vrh nacija nakon njene jedinstvene tranzicije. „Napori da se ljudi zbliže u naciju, koji su bili zaista primjetni u ranim Mandelinim godinama, isparili su", kaže Silke.

Pad pod Džejkobom Zumom

Zemlja je ušla u najozbiljniju krizu pod vođstvom Džejkoba Zume, koji je vladao od 2009. do njegove smjene 2018. godine. Za to vrijeme pljačkom, uz pomoć svoje široke korupcionaške mreže, doveo je državu do ivice bankrota. Južnoafrička Republika se od ovoga nije oporavila. Zapravo, klijentelizam i nepotizam traju do danas, naglašava Silke.

Kolaps infrastrukture i logistike sa stagnirajućom ekonomijom je svakodnevni podsjetnik propadanja nekada najbogatije industrijske zemlje u Africi. „Međutim, među stanovništvom je mnogo neraspoloženja", kaže Silke.

Duboke rane iz ere aparthejda

Kritički posmatrači takođe postavljaju pitanje da li su tri decenije dovoljne da se eliminiše nasljeđe dugih i dubokih procesa kolonijalizma i aparthejda. Vern Heris, izvršni direktor Fondacije Nelson Mandela, vidi društvo u velikim poteškoćama: „Moramo da se zapitamo zašto nismo bolje radili", kaže on za DW.

Zato što je ljestvica postavljena visoko: „Neki mladi ljudi kažu da je Mandela bio izdajnik", kaže Vern, misleći pritom na njegova obećanja o boljem životu u ujedinjenoj zemlji. „Moramo se baviti ovim diskursima i ponovo razmisliti o nekim kompromisima koje smo napravili."

Početkom 1990-ih svi su bili svjesni da će biti potrebno nekoliko generacija da se društvo izliječi i popravi i u njega usidri demokratija. „Brzo smo zavedeni da povjerujemo da možemo da riješimo stvari za kratko vrijeme", kaže Heris. „U nekim slučajevima, ovo je dovelo do brzih rješenja koja nam nisu donijela dobro."

Međunarodni mirotvorac

Na međunarodnom planu, izgleda da Južna Afrika želi da se pozicionira – posebno nakon svog iskustva aparthejda – kao šampion borbe protiv ugnjetavanja na globalnom nivou, kaže Guilengue.

Zbog toga zemlja predvodi mirovne inicijative, šalje trupe u zemlje u regionu i ide pred međunarodne sudove: Krajem decembra 2023. Južnoafrička Republika je pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu optužila Izrael da je prekršio Konvenciju o genocidu u ratu u Gazi.

Zemlja je shvatila da tradicionalno partnerstvo sa Zapadom nije uravnoteženo i da se mora promijeniti. „Iz tog razloga, Južnoafrička Republika se zalaže za reforme u Savjetu bezbjednosti UN i članica je BRIKS-a, koji tvrdi da se bori za poštena pravila i ekonomska partnerstva", kaže Guilengue i dodaje: „Možda ćemo postati aktivnija Južnoafrička Republika u budućnosti, kako u Africi, tako i širom svijeta."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Poljska vlada levog centra pod liberalnim premijerom Donaldom Tuskom počela je s promjenama spoljne politike čim je preuzela vlast u decembru.

Kao prioriteti su opisani resetovanje odnosa sa EU, oživljavanje „Vajmarskog trougla“ u kojem su još Njemačka i Francuska, i poboljšanje zahladnjelih odnosa sa Berlinom.

U četvrtak (25. april) je poljski šef spoljnih dela Radoslav Sikorski pred poslanicima Sejma zvanično predstavio novu spoljnu politiku. To je radikalni raskid sa politikom prethodne konzervativne vlasti Jaroslava Kačinjskog.

Njemačka kao negativac

„Proteklih osam godina imali smo niz pogrešnih ideoloških principa, loših ideja i pogrešnih odluka“, rekao je Sikorski.

On je kritikovao „nadu" prošlih vlasti da će sa Sjedinjenim Državama kovati „savez protiv EU“, njihov „ideološki savez sa proputinovim populistima“ i bacanje drvlja i kamenja na „truli Zapad“.

Sikorski je rekao da je za „mitove" kojih se držala populistička stranka Pravo i pravda bio potreban negativac, a za tu ulogu je odabrana Njemačka.

„Njemačka je naš demokratski susjed, najvažniji trgovinski partner, važan evropski igrač i ključni saveznik u NATO“, nabrojao je šef poljske diplomatije.

No, i Sikorski je podsjetio na hroničnu temu između Varšave i Berlina – reparacije za poljske žrtve nacionalsocijalizma. On je izbjegavao termin „reparacije“, govoreći o „obeštećenju“ i potrebi da Njemačka pokaže „empatiju“. „Očekujemo od Berlina prijedloge“, rekao je on.

Sikorski je i sam pomenuo neke ideje, od podrške žrtvama nacizma koje su još žive, do obnove poljskih spomenika, investicija u poljsku bezbjednost i učenja poljskog jezika i istorije.

Prethodne vlasti su ratnu štetu Poljske procijenile na 1,3 biliona evra i 2022. godine tražile od Berlina da pokrene razgovore o obeštećenju.

Vrući krompir: reforma EU

Sikorski nije pobjegao ni od pikantne teme reforme ugovora Evropske unije. Radi se o ideji većih članica EU da se ukine princip konsenzusa kod donošenja odluka, kako pojedine članice EU ne bi praktično imale pravo veta.

To pravo veta upravo je često koristila prethodna poljska vlast, kao i mađarski premijer Viktor Orban.

Sikorski se sada izjasnio za „realističnu“ reformu EU, ali nije siguran da je za to potrebno mijenjati ugovore. Varšava se, kako je rekao, zalaže da se odluke o uvođenju sankcija donose većinom glasova kako bi se izbjegle blokade, kao što ih sada stvara Mađarska.

Kada je u pitanju prijem novih članica EU, tu Sikorski kaže da odluke moraju da se donose jednoglasno.

On je pozvao opoziciju da ne proziva zagovornike reforme EU kao „izdajnike". Jer, Kačinjski, današnji lider opozicije, više puta je kritikovao ideje da se ukine princip konsenzusa u EU kao pokušaj da se likvidira poljska nacionalna država.

Duda je ljut

Poljski predjsednik Andžej Duda, blizak Pravu i pravdi, bio je kivan zbog govora šefa diplomatije. Duda, koji je govor pratio iz lože parlamenta, rekao je da je Sikorski pokrenuo frontalni napad na prethodnu vladu.

„Taj napad je sasvim neosnovan i sadrži mnoge laži, manipulacije i neistine, koje dijele Poljsku i prizivaju nepotreban konflikt“, rekao je Duda.

On je podsjetio na prošli mandat Sikorskog kao šefa diplomatije, optužujući ga da je podsticao Njemačku da preuzme vodeću ulogu u Evropi i to dok su Berlin i Moskva zajednički otvarali Sjeverni tok.

To se vjerovatno odnosi na izjavu Sikorskog u Berlinu iz 2011. godine: „Manje se plašim njemačke moći nego njemačke inertnosti.“

Poljski konzervativni nacionalisti dugo Njemačku posmatraju kao najveću opasnost. Kačinjski otvoreno naziva novog premijera Tuska „njemačkim agentom“.

Velika prilika za poboljšanje odnosa Varšave i Berlina nudi se u julu, kada će se održati međuvladine konsultacije. Posljednji takav sastanak održan je 2018. godine, iako su zapravo predviđeni godišnji sastanci.

Ovaj članak je prvobitno objavljen na njemačkom.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u svom jučerašnjem govoru u kojem se založio za veću evropsku integraciju spomenuo riječ "paradigma" otprilike 20 puta. 

"Imamo randevu sa istorijom - Evropa bi mogla da umre", upozorio je Macron, stojeći pred stotinama prisutnih u amfiteatru pariške Sorbone, jednog od najstarijih univerziteta u Evropi.

Predsjednik je pozvao na više evropskih integracija; na novu, zajedničku komercijalnu industriju i odgovarajuću evropsku odbrambenu strategiju - koja bi uključivala i sopstveni antiraketni štit.

"Ključno je da Rusija ne smije dobiti rat u Ukrajini [koji je Moskva započela invazijom prije dvije godine] – u pitanju je evropska sigurnost", rekao je on.

"Evropa može biti jaka samo ako je prosperitetna [...] i moramo prestati biti naivni i bolje zaštititi našu industriju", dodao je Macron.

Francuski predsjednik je pozvao na sistem "evropske preferencije" u pet sektora: umjetne inteligencije (AI), kvantnih tehnologija, svemirske tehnologije, biotehnologije i nove energije.

Kako će reagovati druge zemlje članice EU?

Sophie Pornschlegel, direktorica studija u briselskom trustu mozgova „Europe Jacques Delors", smatra da se Macron u svom govoru bavio temom koju je pokrenuo prije sedam godina - u svom prvom govoru o Evropi na Sorboni - u kojem je tada pozvao na više "evropskog suvereniteta".

"Macron ima dobar nos za ono što je relevantno u politici. On razumije kako Evropa funkcioniše i s pravom kaže da je potrebna veća saradnja i integracija — to je jedini način da se odbrane evropski interesi", govori Pornschlegel, dodajući da je dobro što je jedan od glavnih evropskih lidera zauzeo takav proevropski stav.

"Biće zanimljivo vidjeti kako će reagovati druge članice EU i hoće li prihvatiti neke od njegovih ideja?", pita se ona.

Iz predsjedničke Jelisejske palate su u nedavnom brifingu za novinare naglasili da je od 2017. zaista postignuto više evropskog suvereniteta. „Na inicijativu Francuske, EU je bila ujedinjena u podršci Ukrajini, došli smo do zajedničke industrijske i tehnološke politike i promijenili naš pogled na sporazume o slobodnoj trgovini radi bolje zaštite evropske industrije", rekao je portparol predsjednika Francuske.

"Normalno je da Francuska daje doprinos sljedećoj strateškoj agendi EU", dodao je on. Zemlje članice će o petogodišnjoj mapi puta raspravljati krajem juna.

Pornschlegel se slaže s tim stavom - u određenoj mjeri.

"Neki od njegovih prijedloga iz 2017. nisu ostvareni - poput budžeta eurozone i mnogo jače poreske saradnje - ali Macron barem ima nove ideje za Evropu, za razliku od drugih zemalja, poput Njemačke, koje samo blokiraju stvari", rekla je ona.

'Ne samo evropski govor'

Međutim, Benjamin Morel, politolog i predavač javnog prava na Univerzitetu Paris-Pantheon-Assas, sumnja da je Macron govorio samo u smislu iščekivanja nove strateške agende.

"Evropa je jedno od Macronovih ključnih pitanja - on ima za cilj da unaprijedi trenutno slabe izglede svoje stranke uoči parlamentarnih izbora za Evropski parlament u junu", rekao je on u razgovoru za DW.

Trenutne ankete predviđaju da će Valerie Hayer, kandidatkinja stranke Renesansa, iz koje dolazi i Macron, osvojiti oko 16 posto glasova - u poređenju sa otprilike 30 posto za Jordana Bardellu iz krajnje desničarske stranke Rassemblement National (RN). Pored toga, socijalističko-centristički kandidat Raphael Glucksmann odmah je iza Hayer.

"Loš rezultat na izborima za EU pretvorio bi njegov predsjednički mandat u predsjedavanje hromog patka [hromi patak je predsjednik ili drugi političar koji je još uvijek na funkciji, ali se neće kandidovati na novim izborima ili je izgubio izbore] i uništio bi ono što je ostalo od njegovog autoriteta", naglasio je Morel.

Manje od trećine francuskih birača trenutno ima pozitivno mišljenje o predsjedniku Macronu, pokazuju posljednje ankete javnog mnijenja.

"Sumnjam da će Macronov govor francuske glasače ispuniti entuzijazmom", rekao je Morel.

Catherine Fieschi, gostujuća saradnica u Centru za napredne studije Robert Schuman pri Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci i autorka knjige "Populocracy", podržava takav stav.

"To je vrlo neobično, jer prema istraživanjima javnog mnijenja većina Francuza je proevropski nastrojena i snažno se protivi Frexitu, odnosno izlasku Francuske iz EU", rekla je ona za DW.

„Ali, čini se i da Evropu i euro uzimaju zdravo za gotovo i mnogi od njih nemaju problema da glasaju za veoma antievropski RN", dodala je Fieschi^, kojoj jučerašnji govor nije ličio na predizbornu kampanju.

"On je razmatrao ono što je učinjeno u Evropi i govorio da moramo učiniti mnogo više - ali nije se obraćao francuskim biračima", smatra ona.

Ako se trenutni trend nastavi, RN bi mogao osvojiti više mjesta u Evropskom parlamentu nego 2019. godine, kada je stranka osvojila 23 posto glasova.

S obzirom na to da drugi krajnje desničarski pokreti širom Evrope takođe imaju jaku podršku u anketama javnog mnijenja, nacionalistički blok "Identitet i demokratija" mogao bi prestići Macronovu EU političku grupu „Renew", koja je trenutno treća po veličini u Evropskom parlamentu i ima jako puno uticaja na donošenje EU odluka.

'Pobjeda Le Pen bi imala katastrofalne posljedice'

„To ne znači da će krajnja desnica vladati Evropskim parlamentom, ali što je veća njihova grupa, veća je vjerovatnoća da će i druge grupe, poput desnog-centra EPP-a, usvojiti krajnje desničarske stavove kako bi održali vlast — što već čine, na primjer kada je u pitanju imigracija", objašnjava Pornschlegel.

"To omogućava krajnjoj desnici da izgleda 'normalnije', što bi im moglo pomoći da dobiju na nacionalnim izborima i ostvare uticaj na nivou EU u moćnom Evropskom vijeću", dodaje istraživačica.

Analitičari takođe više ne otpisuju mogućnost pobjede krajnje desnice na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2027. - a neki čak optužuju predsjednika Macrona da je "normalizovao" RN usvajanjem nekih njihovih stavova. Jedan primjer je nedavni francuski zakon koji pooštrava pravila imigracije.

Pornschlegel smatra i da bi pobjeda liderke RN Marine Le Pen imala katastrofalne posljedice po Evropu.

"To bi bio konačni udarac takozvanom francusko-njemačkom motoru, odnosno saradnji između Francuske i Njemačke, koja je ključna da se EU kreće unaprijed", upozorila je ona.

Ali u sali Sorbone, Macron je bio nepokolebljiv u stavu da se neće dati zaplašiti porastom populizma.

"Najbolji način da uzvratimo je da damo obećanja koja možemo ispuniti - možemo vratiti kontrolu nad svojom sudbinom", rekao je.

"Trebamo vjerovati u naše evropske vrijednosti i humanizam."

Uredio: Jon Shelton

Članak je preveden sa engleskog jezika.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Redovito istraživanje raspoloženja mladih u Njemačkoj je počelo još u doba pandemije, ali ono je nastavljeno i nakon toga. Ako se moglo vjerovati kako će se nakon ograničenja zbog korone vratiti i živost i optimizam među mlade, istraživanje reprezentativnog uzorka od 2.042 osoba između 14 i 29 godina provedeno tijekom ovog januara/siječnja pokazuje upravo suprotno: mladi sve dublje tonu u pesimizam i depresiju.

Promijenio se doduše razlog nezadovoljstva: sad se sve više širi bojazan za vlastitu budućnost, zbog sve većih cijena, rat u Ukrajini i na Bliskom istoku je već 2022. brinuo 68% upitanih, sad je 60%, skupih stanova, podjele u društvu, misle već i na siromaštvo u starosti... Ono što je upravo nevjerojatno je preokret u razmišljanju o migraciji: 2022. je zbog sve većeg broja izbjeglica bilo zabrinuto 22% upitanih, godinu dana kasnije 25%, ove godine je skočilo na 41%.

To se odražava i na politički stav: kad bi upitani mladi izašli na birališta, prije tri godine bi 27% bilo za Zelene, sad je to 18%. Ali populistički AfD je tad bio 9%, ove godine se popeo na 22%. Voditelji ovog istraživanja mladih, Simon Schnetzer, Klaus Hurrelmann i politolog Kilian Hampel ukazuju i na činjenicu kako se upravo desničarski AfD u međuvremenu odlično pozicionirao na socijalnim mrežama kao što je TikTok i kako su većini mladih (57%) upravo socijalne mreže glavni, često i jedini izvor informiranja o zbivanjima oko njih. I to makar većina od njih priznaje kako „previše“ zure u svoje mobitele, makar ih samo ljuti i frustrira što tamo mogu naći.

No nije samo pitanje izvora, nego i ukupnog raspoloženja: možda baš zbog tolikih priča o katastrofi zbog klimatske promjene, sama promjena klime u najnovijem istraživanju mlade manje zanima (2022: 55%, 2024: 49%) nego sve manje vjeruju kako će za dvadesetak godina živjeti u svijetu u kojem je vrijedno živjeti. „Naša studija svjedoči o dubokoj mentalnoj nesigurnosti i gubitku povjerenja kako se uopće može utjecati na vlastite i životne uvjete čitavog društva“, smatra Simon Schnetzer. „Izgledi na nekakav dobar život nestaje. Najveće pitanje za sve čimbenike u društvu će biti, kako mlade uopće mogu oduševiti za nekakvu pozitivnu viziju u zemlji i kako da ih uključe u taj proces promjene“, izjavio je Schnetzer za postaju ARD.

Doduše 22% upitanih još uvijek tvrdi kako "ne osjeća nikakve od navedenih psihičkih poteškoća", i još negdje polovina vjeruje kako će "već nekako" uspjeti, ali to je daleko od nekakvog mladalačkog optimizma kakvo se može očekivati u njihovim godinama. I druga redovita istraživanja raspoloženja mladih kao što je koncerna Shell svjedoče kako oni nemaju dojam kako se itko u ovom društvu obazire na njihove probleme, nego je jedini imperativ biti uspješan i "uspjeti" u životu. A što to znači, tu se mišljenja sve više razlikuju između naraštaja.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Grupa oporbenih političara iz Srbije je sredinom aprila/travnja boravila u Bundestagu i pred parlamantarnim odborom za pitanja Europske unije direktno predstavila svoje probleme u svezi s predstojećim izborima.

Predstavnici njemačkih parlamentarnih stranaka koji su razgovarali s DW-om se u principu slažu oko toga da vlada u Beogradu nije učinila ono što se od nje tražilo kako bi izbori 2. juna/lipnja zaista bili fer ali istodobno pozivaju na to da se na izbore ipak iziđe je bi bojkot predstavljao veću štetu po demokraciju u Srbiji.

Vučić kao tobožnji garant stabilnosti

Na upit DW-a Thomas Hacker, koji za Liberalno-demokratsku stranku (FDP) prati događaje na zapadnom Balkanu i koji je prisustvovao sastanku s opobenjacima u Bundestagu, poručuje kako oporba u svakom slučaju mora iskoristiti ovu šansu. "Srpska oporba treba iskoristiti priliku za izlazak na izbore 2. juna/lipnja. Priliku treba iskoristiti i ne ispuštati ju tako olako", rekao je Hacker. On smatra da bi bojkot izbora bio samo voda na mlin vladajućih. „Ne vjerujem da je bojkot u interesu građana. Zato i oporbene stranke trebaju dati priliku svojim biračima da daju svoj glas. U suprotnom bi jedini profiter bio tobožnji garant stabilnosti Aleksandar Vučić i njegova stranka SNS“, zaključuje liberalni političar.

Njegov kolega iz zastupničkog kluba Unije CDU/CSU u Bundestagu Gunter Krichbaum također je ukazao na odgovornost koju oporbeni političari u Srbiji imaju prema svojim biračima. "Ljudi koji su na posljednjim izborima glasali za ujedinjenu oporbu su to povezali s jasnim mandatom a to je kontrolirati vlast u Skupštini i ponuditi alternativu vladinoj politici vlastitim sadržajima. Ali to je moguće samo u parlamentu, a ne na ulici", smatra Krichbaum.

Odgovornost naspram vlastitih birača

On smatra da bi bojkotom izbora oporba praktički dobrovoljno ukinula svoj parlamentarni rad a i protivi se postulatima Europske unije. „Bojkot nije u skladu s procesom integracija u EU, koji zahtijeva demokratsku interakciju između oporbe i vlasti", kaže za DW političar CDU-a. Na razilaženje oporbenih snaga u Srbiji Krichbaum gleda kritično jer smatra da oporba mora djelovati ujedinjeno kako bi mogla stvoriti demokratsku protutežu vladajućima. No istodobno naglašava da se većina mora „pravedno odnositi" prema oporbi.

Političarima Bundestaga koji srbijanskoj oporbi preporučuju izlazak na izbore, unatoč neispunjenim zahtjevima, pridružuje se i zastupnik Zelenih Boris Mijatović. "Ne bih preporučio oporbi da bojkotira izbore 2. juna/lipnja. Svim ljudima koji su prošle godine izašli na ulice Beograda prosvjedujući protiv klime nasilja u društvu mora se ponuditi politički dom" kaže Mijatović za DW.

Političar Zelenih, koji je na izborima u decembru/prosincu sudjelovao kao promatrač kaže kako je svjestan toga da zahtjevi ODIHR-a nisu ispunjeni ali da izborima nema alternative. „Oporba je hitno potrebna Srbiji, iako potpuno razumijem da uvjeti za nove izbore nisu optimalni", zaključio je Mijatović.

Opravdani bijes oporbe

Od političara s kojima je DW razgovarao o predstojećima izborima u Srbiji, socijaldemokratski zastupnik i stručnjak unutar SPD-a za zapadni Balkan Josip Juratović ima najviše razumijevanja za one oporbene političare koji pozivaju na bojkot. On smatra da je srbijanska vlada zapravo ta koja bojkotira izbore svojim ponašanjem. „Ja ne vidim što se tu promijenilo: niti jedna točka koju je naveo ODIHR nije ispunjena. Biračke liste nisu ispravljene ni pročišćene , RTS je i dalje zatvoren opoziciji s Vučićem koji 94 posto vremena u medijima popunjava narativom o Srebrenici i Kosovu, potiskujući tako teme koje se tiču lokalnih izbora“, kaže Juratović.

On smatra da se i u Beogradu kalkulira s tim da su uskoro i izbori za Europski parlament nakon kojeg će EU-u trebati neko vrijeme da se konsolidira te da će se nakon toga „ionako sve zaboraviti što se događa u Srbiji“. „Ovi navodni ustupci su samo pokušaj bacanja pijeska u oči“, kaže socijaldemokratski političar.

On istodobno ima i razumijevanja za one predstavnike opozicije u Srbiji koji žele izići na lokalne izbore jer u protivnom gube lokalne strukture. Juratović smatra i problematičnim rok za predaju izbornih lista, 2. maja/svibnja i pomalo je kritičan prema njemačkim kolegama koje kritiziraju bojkot. „Mi se moramo zapitati bi li izišli na izbore pod takvim uvjetima“, zaključio je Juratović.

Oporba mora ostati jedinstvena

Marina Vulović, analitičarka Zaklade znanost i politika (SWP), think-tanka koji savjetuje i njemačku vladu, je istog mišljenja kao i Juratović. „Prije svega mislim da nije u interesu građana i građanki Srbije da se lokalni izbori održe pod ovim uvjetima. Birački spiskovi i dalje nisu pročešljani i nisu sve preporuke ODIHR-a preuzete. Iako je dobro što će i ostali lokalni izbori biti održani u isto vrijeme kada i beogradski, nema dovoljno vremena do juna/lipnja implementirati sve bitne reforme", kaže Vulović za DW.

Ona misli da zato nije ni u interesu EU-a, samim tim ni Njemačke, da se od izbora radi farsa u zemlji kandidatkinji za članstvo u EU.

Percepcija je da je Njemačka Srbiju nakon smjene vlasti i odlaskom Angele Merkel počela gledati drugačije a to se intenziviralo nakon prošlogodišnjih izbora. Tomu je, kako smatra Vulović, doprinijelo i ujedinjavanja oporbe koje je sada, na žalost, razjedinjena oko pitanja izlaska na izbore. „Koalicija Srbija protiv nasilja se de facto raspala odlukom nekih stranaka da izađu na predstojeće izbore, a nekih da bojkotiraju izbore. Osobno mislim da je to bila pogrešna taktika, da su trebali ostati zajedno što god odlučili - kolektivni bojkot ili kolektivni izlazak na lokalne izbore. Došlo je do fragmentacije koja može štetiti opoziciji ne samo u Srbiji, nego da im smanji političku težinu i u inozemstvu, tako i u Njemačkoj“, zaključuje Vulović.

Na izbore će, kako je najavljeno, izići Zeleno-lijeva fronta, Narodni pokret Srbija, Ekološki ustanak, Demokratska stranka, Pokret slobodnih građana i Novo lice Srbije, dok su Stranka slobode i pravde, Srbija centar i desna koalicija NADA najavile da neće sudjelovati jer nema vremena da se do 2. juna/lipnja poboljšaju izborni uvjeti.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu